Tamno More

Hodam alejom mraka, veliko more. Sloj po sloj, mrak za mrakom, beskonačni mrak svugdje oko mene. Gdje god pogledam, ne vidim ništa. Zamišljam sunce, spuštam ga u mrak, ali ono se gasi. Otvaraju se velovi tame. U utrobi sam Babalon, utrobi koja je mrak I tuga. Nadziru se sjenke, poput aveti. Koncentriram se da vidim što je iza vela tame. Nailazim na pseću utrobu I bljuvotinu. Carstvo tuge. U prijestolnici sam Binaha. Prazno je, iako oko sebe osjećam radost univerzuma, ja sam negdje duboko, u utrobi svemira. Gledam kroz malu točku svjetove, ljude, civilizacije I život, ali ga ne osjećam, propadam sve dublje iza velova tame.

Osjećam sve veću tugu I mrak. Nalazim se u pustinji koja je tamno more, gotovo crno, nema nikoga. Svi su svjetovi I civilizacije progutane, sakrivene u slojevima koje ja probijam kroz tugu, mrak vlastitog srca. Beskonačnost me ubija, nema kraja. U ovoj pustoši nema nikoga, sve je na neki način gore I dole, ali sakriveno u velu. Kao da se sve pretvara u krug. Vrtlog. Najzad, vidim točku svjetla, ali moja je svijest širina tame. Pokušavam ga dirnuti, ali ne mogu, krug se ponovno pretvara u ravninu I more.

U toj pustinji, aveti I prokletstvu samoće, tražim nekoga. Kada bih bio crv, tada bih bio car, jer tu crv caruje. Ja sam samo prašina u velikoj vodi koja je mrak oko mene. U mraku vidim život, koji ne mogu doseći, vidim aveti, sjenke uma koje se kreču pustinjom. Približavam se nekome, ali mu ne vidim lice. Oni su pokriveni, ali ipak, sada vidim, to su adepti, majstori hrama, inicijanti Babalon koji su vidjeli lice Najsvetijeg, i sada u njegovu slavu lutaju pustošima mraka, da bi pronašli svjetlo.

Ja sam jedan od njih, ali to ne mogu razumjeti. Oni su ja, ja sam oni. Beskonačan je mrak i tuga, koja nema kraja. To je Babalon, sterilna, bez svjetla, ali upravo adepti traže prolaz, da mrak postane svjetlo. Tražimo kvintisenciju i eliksir, da dopremo do Oca, koji je umoran na prijestolju, traži krv svetaca, koju cijedimo za njega u mraku Babalon, u tišini tuge, gdje je radost sakrivena u velovima tame.

Otvaram jedan veo tuge, vidim svijet. Čitavo kraljevstvo je ispred mene, dvorac, kralj, moćne vojske, ratnici I seljaci, obrtnike, velike šume I pašnjake, planine I potoke, te na kraju more. To je samo jedan svijet sakriven u velu. Tamo vlada radost. Ljudi žive I rade, spuštam se u svijet kao kapljica krvi.

Postajem seljak, pa obrtnik, pa ratnik, pa moćni kralj. Mogu biti svatko, ali nisam nitko. Uživam u svjetlosti, radosti, zaboravljam na mrak. Živim, ali počeo sam da se gušim. Ne mogu više, mrak je moja priroda, otvara se nebo, vračam se kući, ponovno lutam beskonačnim mrakom, u ništavilu. Preuzima me depresija, samoća. U daljini vidim taj svijet u kome sam živio, ali samo kao iskru svjetla nasuprot metafizičkom suncu koje se nadzire u daljini.

Približavam se suncu. Samnom su svi adepti. Mrak postaje svjetlo, olovo zlato, ja dijamant. Krv je data, otac se je dignuo sa prijestolja, približio majci, prosvijetlio. Sada vidim onaj svijet radosti kao mrak, negdje u ponoru kozmosa, kao ostatak koji luta, traži svjetlo, ali između je nevidljivi zid. Opet sam u mraku, ali sada razbirem oblike. Vidim kroz velove, more više nije tako tamno, tuga nije tako velika. Babalon je oplođena, utroba je prosvjetljenja, moje oči koje su bile čvrsto zatvorene, uši zapečaćene, polako se otvaraju između svjetla I mraka, tuge I radosti.

Vidim vrt. Vidim vrtlara. On je NEMO, inicijant koji je razotkrio veo mraka, ugledao Najvišeg. Prekriven je, ne vidim mu lice. U vrtu ima stotine cvjetova, brine se za svakoga. Jednoga njeguje, drugoga liječi. Brine se, da zemlja bude plodna, odstranjuje korov. Promatram ga, približavam mu se. On nema lica, jer lice mu je izgorjelo dok je gledao najvišeg. Odrekao se je vlastitog lica, zato uzgaja vrt. Gledam ga, shvaćam da sam to ja, ali ne mogu postati on.

Sada miluje jedan cvijet. Gledam cvijet, vidim da je to prekrasna žena, sve je cviječe, prekrasne žene, koje on služi. A onda se jedna pretvara u list knjige, knjige magijske mudrosti i moči. Vrt je knjiga, on je vrt, I svaki je cvijet on, I ona vrt I knjiga. Gledam u procjep, vidim velove, a ispod vidim svjetove. Svaki cvijet izvire iz jednog svijeta, šalje svoje mirise, bolesti, tvrdoću I mekoću. On brine o cvjetovima, on brine o svjetovima I kraljevstvima koje njeguje, da bi sve opet prenio u mrak, te da bi prosvijetlio mrak, zadovoljio Oca svog.

On može diskreirati hram, zaključiti vlastitu karmu, dovršiti veliko djelo potezom štapa, ali on to nije uradio. To je njegova tajna, ne zato jer se boji da neće zadovoljiti Oca, prosvijetliti majku, jer on nezna za strah, već on to ne želi, on je majstor hrama, inicijant Binaha.

Ona, Babalon, najveća je bludnica I svetica, koja je zavela cjeli svijet, te povrh toga ostala vječna djevica, sama u mraku u pustoši gradi svjetove i civilizacije. O koje je moje prokletstvo, ja koja dajem svima, meni nitko ne vrača i ništa ne daje. To je moja najviša tajna I radost. Ljubovala je sa svima, od prosjaka do cara, stvarala svjetove, spašavala civilizacije, ali je nitko nije vidio, nitko je nije osjetio, niti prepoznao. Ona je sakrivena, u vlastitoj utrobi nosi cjeli univerzum.

Vani je tijelo, veliki čovjek, koji luta pustinjom, dijelovi njega, cjelo njegovo tijelo je kozmos. To je Avatar, Veliki čovjek koji nosi sve. On je sunce koje sve grije, ali svi su na njemu, hladno im je. Zato je potrebno uči u utrobu I mrak, tugu I patnju, biti gažen I ponižen, biti pas koji jede vlastitu utrobu I liže vlastitu bljuvotinu, jer se tako otvara sakriveno. To je tajna Babalon I Binaha, to je tajna koju nosi NEMO, to je tajna koju će otvoriti najuporniji, koji su svoje srce otvorili prema svijetu, preuzeli njegov teret na vlastitu dušu, i sada vise na križu, lutaju pustinjom želeći ledeni dijamant sa sjevera dovesti na jug, ali to je nemoguće.

Oni koji to uspiju, prenijeti led sjevera kroz pustinju, a da se led ne otopi, biti će inicirani u Maga, i onda idu u nezamislivi pakao pakla, u svojoj najvećoj radosti I sreći, na oštrici mača, razapeti na užetu ponora, oni će sjesti, jer su vidjeli neizrecivo, neočitovano izgubili sve.

Oni koji su zatvorenu u kuli vlastitog srca, u gradovima I kraljevstvima, žrtvuju njih da bi bili oni, oni će platiti prokletstvom vlastite duše. Oh koja je to veličanstvena igra, tako sakrivena I tajnovita, svugdje oko nas, ali mi je ipak ne vidimo. To su crna brača, jer su prokleli sebe, ne žele općiti s Babalon, primiti njezine poljupce I vino, njezin kteis, u koji je zabijeno beskonačno igala koje su bol. Zato se ona prostituira, ali nitko je ne vidi, jer nitko nema hrabrosti I snage da uđe u njezin kteis, da izdrži bol. NEMO je to uspio, odrekao se je sebe radi nje, ubio je sebe da bi ušao u nju, postao je bol I patnja.

Tako je bilo, tako će biti, dok postoje svjetovi I civilizacije, dok postoji cjeli kozmos, u vječnosti I trenutku koji to nije, ali želi postati. Babalon će nestati, jer nikada nije ni postojala, svjetovi će se raspasti jer nikada nisu niti bili, I ostače samo ono što jeste,

Apsolutno.

Čak će I bog biti ubijen da bi sve postalo ništa jer nikada nije niti bilo.

Crno ulje teče. Nalazim se u moru koje me guta, crnog ulja. Nema nikakvog traga života, ne vidim niti dubine, niti kraja. Iznad mene je crno nebo, mali crveni oblaci, mutno sunce u visini bez kraja. U ovom užasu imam osjećaj da sam progutan negdje u dubinu, ali ni sam neznam gdje se nalazim.

Ipak znam, dobivam trenutno odgovor negdje iz dubine duše, nalazim se u klifotima, palim svjetovima, palih duša, propalih carstva anđela I bogova, neispunjenih želja čovječanstva, koje lutaju praznim prostorom kozmosa. Progutan sam u ništavilo koje guta drugo ništavilo, još veče I strašnije od crnog ulja. Misli su mi ubijene, nemam nikakvog osjećaja, sublimiran sam, ubio sam sve u sebi želeći postati prosvijetljen, odreći se svijeta, materijalnog načina života, ali postao sam sublimat u talogu čovječanstva, grob svijeta.

Vjerojatno je to kazna Najvišeg, jer sam zatvorio srce prema svijetu, želio sam vlastito spasenje koje je ego, ali, razmišljam, postajem svjestan zablude, ego se utopio u crnilu, koje gledam kao strašnog demona, Satanu, od koga sam bježao tražeći iluziju ljubavi, sada vidim istinu i laž svega.

Nema demona i satana, sve samo ljudi stvaraju u fatamorganama vlastitog uma. Negdje u dubini duše, vidim malenu ružu, crna je I tamna, ali me usisava u svoj vrtlog. Predajem se ruži, jer latice su sve što mogu da zamislim u toj pustoši I stravi, za koju sam mislio da je istina i svjetlo. Postajem latica, latica se pretvara u jednu ženu. Mislim, odakle žena u toj pustoši, ali ja joj se predajem, općim s njom. Otvara se druga latica, I još jedna latica, još jedna žena.

I tako jedna za drugom, pet se latica otvorilo, pet žena mi se je prikazalo s kojima sam općio, nebi li spalio crnilo u orgazmu svjetlosti. U dubini cvjeta vidim malu točku svjetlosti. Koncentriram se prema njoj, sve jače I jače, svjetlost se približava meni, a pet žena postaju moje tijelo, I svi nakon toga postajemo jedno.

Elementi se slažu. Ruža se je rascvala, svjetlost me progutala, ali ja tražim I dalje, ulazim u dubinu svjetla. Vidim veliku urnu, kada bi ova galaksija bila nogometno igralište, ta velika urna koja strši u mraku kozmosa postaje lopta, I sve se okreče oko nje. Ona postaje sve veća, postaje cjela galaksija, crno ulje slijeva se u nju, ili je progutano.

Napokon, svjetlost orgazma je zapalila veliku kozmičku vatru jednog uništenja ljudske ludosti, koju upravo sada gledam. Sve sulude misli I propasti svijeta gore u ovoj nebeskoj vatri pomirenja I zaborava, ali samo je jedan muškarac dodirnuo ženu, žena muškarca, apsurd koji moj ego još ne može zamisliti i razumjeti. Crno ulje je izgorilo u toj strašnoj vatri koja se desila u nekom metafizičkom, višem kozmosu, I opet sam sam, ali um mi radi. Promatram prazninu koja se ispunjuje, formiraju se svjetovi, otvaram oči u svijetu zemlje.

Nalazim se u velikoj aleji. Nema kraja, sve je igralište svijeta, cjeli svijet je samo igralište, ljudi se igraju, u isto vrijeme oni su gledaoci koji navijaju za svoje timove, ali to nitko ne vidi, niti nezna. Velika počasna loža iznad svih loža i gledaoca. Znam, gore je Najsvetiji, želim ga vidjeti, upoznati, razgovarati s njim.

Dižem se iz igrališta, i čitav taj svijet postaje malen kako se približavam toj loži koja zahvaća cjeli univerzum. Kako se penjem prema gore, kako mi se svijest širi, vidim sve ljude svijeta, osjećam njihovu patnju i radost u dubini svoje duše koja je jedinstvo. Bol je nezamisliva, ne samo da osjećam njihovu patnju kao jednu iglu u vlastitoj duši, več njihovu radost kao dve. Ipak, gledam veliko svjetlo, punim dušu, smanjujem bol, ali veliko svjetlo mora imati oblik, I zato su svi ljudi prevareni, ali ja želim vidjeti oblik, želim konačno spoznati njega, da ga najzad vidim kakav je, a ne kao mutno svjetlo koje vara lutalice.

Ulazim u veliko svjetlo koje me je trenutno progutalo. Bol je prestala, putujem negdje u dubinu, srce kozmosa, radostan i miran. Najednom, nađem se pred vratima, crna ruka ne dozvoljava mi ulazak.

"Tkoo si ti !!!", upitam glasom koji se širi prostranstvom praznog prostora.

"Ja sam demon istine, I ne puštam te unutra".

Ne!, nisam se dao zavesti, gledao sam u oči demona koji me je želio prestrašiti, ušao sam u njegovu dušu i srce, koja je najveći mrak, propadam u beskonačnu dubinu, abyss univerzuma.

Padam, padam, padam, ali nikako da padnem, neznam ni gdje se nalazim, tko sam, ima li spasa za mene progutanog od demona kome sam se predao, ali ja o svemu tome ne razmišljam, propadam, propadam, propadam, najednom izgubim svijest…

U velikoj sam aleji. Svjetlost. Tišina. Beskonačnost. Nema nikakvog oblika, onaj strašni demon koji me je progutao u svoju utrobu, samo je isprana sjenka mog lažnog uma, sve anđele vidim kao isprane sjenke, svu svjetlost, radost i patnju. Tišina. Ubija me jednino monotoni zvuk, poput centrale i crne oči koje gledan.

"Tko si ti?", pitam.

"Oh, najzad je netko došao do mene da me posjeti. Ja koji sjedim na ovom prokletom prijestolju kozmosa, ja koji sam Bog, Najviši od svih anđela I bogova, mene nitko ne posjećuje, jer drevni zakon kaže, da nitko nasmije uči ovdje gdje ja živim tko je išta primio od mene, ali svima sam dao sve".

Slušam glas u sebi koji je samo govor mog ispranog uma, jer svaka je riječ laž u toj velikoj svetosti, glas nastavlja,

“Ti koji si se drznuo doči, vidjeti moju tajnu beskonačnog očaja I patnje, biti ćeš proklet poput mene znajući istinu u koju nitko ne želi vjerovati, jer svi su nasjeli lažima I poklonim koje im moram davati, nebi li ih zaveo I prosvijetlio.

O proklet bio ti, jer prokletstvo je ime moje,

a sve ono što znaju o meni,

a sve ono što su ikada čuli o meni,

sve što mi darivaju,

sve u što vjeruju,

sve što znaju i osjećaju,

i sve što žele,

što će vidjeti i saznati

Najveća je laž i iluzija, jer oni ne žele vidjeti istinu, užas i pakao prosvjetljenja, svjetlo očaja, depresiju praznog prostora, najveću istinu koja je sakrivena duboko iza trećih vratiju..."

I rečeno mi je mnogo toga, ali tajne ostaju tajnama, zapisane u svima nama tako da ih nitko ne može pročitati, otvoriti i vidjeti,

a oni koji uspiju, nikada ih neće moči nikome opisati, objasniti i objaviti,

Jer će time biti zauvijek prokleti u istini,

koju samo oni znaju.

 

 

Talismani   Tamno more     Duhovi Goetie     Poslovna magija     Horoskop  Inicijacija      Home     Knjiga     Hot links     Web shop,!       Crna magija     Uvod     Web trgovina     FAQ   mail     Astro karta     Osnove I    Uvjeti rada     Astro     Osnove II     Drvo života     Shop   Bioritam  

Osobno prorokovanje, sadrži osnovni pregled vašeg horoskopa, koji je psihološka i karmična osnova života, analizu vaše aure, tarot čitanje pitanja direktne vidovitosti. Sva dodatna objašnjenja po tel. Isporuka u PDF formatu na vaš mail. Dali se nalazite pod utjecajem crne magije, ili je problem duhovne, tj karmične prirode, ili psihološke, npr. trauma, ili astrolološkog odnosa planeta. Riješite tu dilemu odmah već danas i jednom zauvijek!

Stupite u kontakt sa nama odmah, I dobijte željene odgovore, viber, +385996918559